Marko Kovačić
Institut za društvena istraživanja
Premda EU programi usmjereni na osnaživanje mladih, kao vitalnog i perspektivnog segmenta europskog društva, postoje od 1988. godine, uključivanje mladih u donošenje odluka na razini EU-a i država članica prvi je put jasno definirano ugovorima iz Maastrichta početkom 1990-ih godina. Usvajanjem Ugovora iz Maastrichta, kako kaže Coles (2005), postalo je razvidno da politika za mlade u Europskoj uniji postoji u okvirima socijalne politike te da EU razumije politike za mlade kao „agendu za promjene u 21. stoljeću“ (100). Od tada do danas EU slijedi tu maksimu, što dokazuje brojnim policy dokumentima koji stimuliraju važnost kreiranja javnih politika u području mladih aktivnim angažmanom upravo onih na koje se te politike odnose – samih mladih. Dokumenti poput EU Youth Goals (2018), European Youth Strategy in the field of youth (2010), A New Impetus for European Youth – White Paper (2001) pa čak i dijelovi Lisabonskog ugovora koji je mnogo više od dokumenta iz područja politike za mlade, nedvosmisleno pozivaju donositelje odluka da u te procese uključe mlade kako bi politike za mlade bile responzivnije, adekvatnije, efektivnije, pravednije te naposljetku kvalitetnije1. Pritom Europska unija, ponajprije kroz program Erasmus, a danas Erasmus plus, osigurava financiranje, kao i platformu za poticanje institucija na EU i nacionalnoj razini da ostvare navedene intencije, ali i još važnije – osnaže mlade za aktivan angažman u procesima donošenja (političkih) odluka. Republika Hrvatska u segmentu uključivanja mladih u procese donošenja odluka slijedi Europsku uniju, osiguravajući određene mehanizme inkorporiranja glasa mladih u donošenje javnih politika. Od prve nacionalne strategije za mlade koja je u Hrvatskoj donesena 2003. godine pa i u sljedeće tri, područje aktivnog sudjelovanja mladih u društvu bilo je jedan od strateških hrvatskih prioriteta u okviru politike za mlade (…)
Preuzmite cijeli članak na sljedećoj poveznici:
